Muškarci.hr

Umjetnička organizacija Teatroman i Satiričko kazalište Kerempuh

Redatelj:MARIO KOVAČ

Producent: Roman Šušković-Stipanović
Kostimografkinja: Doris Kristić
Autor glazbe: Tomislav Babić
Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola

Igraju:
Boris Svrtan
Goran Grgić
Filip Detelić ili Andrej Dojkić
Amar Bukvić ili Živko Anočić

Trajanje predstave: 105 minuta (stanke nema)
Premijerna izvedba: Scena Vidra, Zagreb, 5. veljače 2017.

O predstavi
„Potaknuti predstavom 5žena.com, a pozivajući se na Zakon o ravnopravnosti spolova članak 16, stavak 2. (Zabranjeno je javno prikazivanje i predstavljanje muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način) smatramo svojom obavezom istupiti javno.
Izražavamo svoje čuđenje da mediji, rukovodeći se istim Zakonom članak 16. stavak 1, nisu smatrali svojom obavezom tijekom već tri godine zaštiti nas od objeda kojima obiluje gore navedena ženska predstava koje naziv više nećemo spominjati jer joj ne želimo raditi reklamu.
Nastup pet žena očit je primjer uznemiravanja s ciljem povrede muškog dostojanstva, poniženja i vrijeđanja te stvaranja neugode kod muškaraca u okvirima uže i šire društvene zajednice, a bojimo se i globalno. Ta predstava obiluje neistinama koje imaju jedino za cilj prikazati muškarce u negativnom smislu.
Zato smo nas četvorica odlučili predstavom reći pravu istinu o ženama, ali prije svega o nama samima, jer nam nije strano biti samokritičnima, i to: realno, logično, objektivno i argumentirano.
Svojim dolaskom na našu predstavu, bez obzira kojeg ste spola, pokazat ćete da zagovarate ravnopravnost spolova i razumijete i uvažavate razlike između muškaraca i žena koje naše živote čine dinamičnim i lijepim.
Nama muškarcima kod žena je važna samo jedna stvar ... ljubav.“
Muškarci.hr

Vođeni redateljem Mariom Kovačem, glumci Goran Grgić, Boris Svrtan, Filip Detelić u alternaciji s Andrejom Dojkićem i Amar Bukvić u alternaciji sa Živkom Anočićem ne samo da će dati odgovor ženama, nego će kroz brojne duhovite primjere iz svakodnevnog života progovoriti o svojim frustracijama izazvanim ženskim ponašanjem prema njima. Igrajući Muškarce.hr temeljene na brojnim stereotipima, glumci će hrabro prokazati licemjerje u svakodnevnom i sveopćem propagiranju brisanja razlika između muškaraca i žena. Za muškarce u našoj predstavi one su poželjne i kad izazivaju osjećaje neugode, a još više, kad za posljedicu imaju osjećaj ugode. Braneći se od stereotipa o muškarcima, glumci će svoje komplekse braniti obrambenim mehanizmima racionalizacije i projekcije (na žene, naravno). Stereotipe kao teme predstave nije potrebno nabrajati, dovoljno je reći da će ih većina biti pokazana u predstavi. Od muškaraca.hr gledatelji će dobiti upravo ono što očekuju: večernji bijeg od svakodnevnih problema, opuštanje, smijeh i vrhunsku kazališnu zabavu.

TKO TO TAMO UPRAVLJA SMIJEHOM?!
Umjesto upravljanja tugom, oni nude upravljanje smijehom. Drugo ime Marina Držića je Vidra, a poput Vidre se ponaša i ravnatelj Teatromana Roman Šušković-Stipanović i Duško Ljuština, ravnatelj Kazališta Kerempuh koji su udruženi u Draškovićevoj ulici uporno nakanili stvarati novu kazališnu publiku. Poslije predstave 5žena.com koprodukcijski su uz pomoć redatelja Marija Kovača postavili predstavu Muškarci.hr. Posrijedi je stand up komedija u kojoj se četvorica glumaca bore za pozornost i smijeh publike. Nakon što su žene pokazale kako vide muškarce, bez rodne, spolne, političke korektnosti, jer korektan vic ne postoji ili barem nije smiješan, Mario Kovač ponudio je četiri barske stolice posve različitim glumačkim karakterima. Težak zadatak da bez unaprijed skrojenoga teksta zabavljaju publiku kvartovskim vicevima i s puno autoironije progovore o tome kako muškarci vide sebe u svijetu žena. 

Pohvalu hrabrosti zaslužuju i Boris Svrtan i Goran Grgić i Amar Bukvić i Filip Detelić. Iskreno, najteže je bilo Amaru Bukviću. U njegovu svijetu očito prostačenju nema mjesta, pa je to uloga koju je morao naučiti u odrasloj dobi. Dečki razgovaraju uz pivu zapravo samo o jednoj stvari – o ženama (i svom odnosu s njima). Jasno priznaju da ih kod žena zanima samo jedna stvar... No, nećemo vam je sada još i nacrtati...
Publika je prštala smijehom, a iskreno najviše su se smijale žene, dok je mnogim muškarcima zastajao dah u grlu, jer kad krene priča o mjernim jedinicama, vremenu, odnosu prema pornografiji, odnosu žena prema muškarcu u kući... malo koji muškarac ostaje uspravan. Škakljive su to teme koje su uobičajen predmet rasprave u ženskom društvu, ali među muškarcima radije se o tome šuti. Uostalom, nogomet i služi tome da bi muškarci imali o čemu razgovarati. Kazalište, pak, ima drugu svrhu. Ne da šuti nego da urla ako je nužno!

Muškarci.hr predstava je koja će neprestano nastajati iznova. Živko Anočić i Andrej Dojkić su alternacije, njihove uloge tek ćemo upoznati, a glavni je partner četvorici glumaca publika, pa će po mjeri publike i krojiti svoje uloge i likove. Ovaj tip predstave zapravo briše tanku granicu između lika i glumca, pa je to intimnost na koju se mogu zaista odvažiti samo najhrabriji. Začudo, Mario Kovač kao redatelj bio je vrlo diskretan i nije išao previše daleko u istraživanje muško-ženskih odnosa. Očekuje se da će ovu predstavu posjećivati parovi, pa ne bi baš bilo zgodno da ih razdvaja, nego da ih po mogućnosti spaja. I u tome su dečki uspjeli, uz pomoć kostimografkinje Doris Kristić-Pavković i glazbene potpore Tomislava Babića i majstora svjetla Marina Frankole. O supruga i ja smo, poslije uobičajene kućne rasprave i kašnjenja na predstavu, nasmijani otišli kući prepoznavši iste situacije u predstavi. S gradskim ministrom Ivicom Lovrićem složili smo se poslije predstave kako je puno lakše ljude rasplakati nego nasmijati. 

Ravnatelj Teatromana Roman Šušković-Stipanović i ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština već su duže vrijeme svjesni da se u ovom trenutku na kulturnom tržištu odvija nemilosrdna borba za publiku. Preživjet će samo oni koji će je imati. Tako je kad je posrijedi literatura, glazba, a osobito je tako kad je posrijedi umjetnosti koja poznaje samo sada i ovdje, a to je kazalište. Ova predstava čuva i stvara publiku, namijenjena je odraslih svih dobi i zato: naprijed muškarci, curice stoj!

© Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 16. veljače 2017. 

Muški odgovor na ženske provokacije – Muškarci.hr
Nakon velikog uspjeha predstave “5žena.com” koju je u dvije sezone pogledalo 40 tisuća gledatelja, Teatroman u partnerstvu sa Satiričkim kazalištem Kerempuh priprema ‘’muški odgovor na ženska pitanja’’ prema tekstu Romana Šuškovića Stipanovića, umjetničkog voditelja Teatromana. Riječ je o predstavi “Muškarci.hr” koja će se premijerno izvesti 5. veljače na Sceni Vidra u Zagrebu. Vođeni redateljem Mariom Kovačem, glumci – Goran Grgić, Boris Svrtan, Amar Bukvić ili Živko Anočić te Filip Detelić ili Andrej Dojkić – ne samo da će dati odgovor ženama, nego će kroz brojne duhovite primjere iz svakodnevnog života progovoriti o svojim frustracijama izazvanim ženskim ponašanjem prema njima.
“Ako zagovaramo ravnopravnost spolova, onda i muškarci trebaju dobiti priliku ispričati svoju stranu priče i odgovoriti na ženske provokacije. Želio sam dati muškarcima priliku da se ovako riješe svojih frustracija, kompleksa i svega onoga što ih tišti i dati im mogućnost ispušnog ventila. Možda će tako i ženama biti lakše, kad se muškarci budu osjećali bolje”, kazao je Šušković Stipanović. Iako se predstava radi prema njegovu tekstu, odnosno zabilješkama, on kaže da bi bilo pretenciozno nazvati se autorom teksta. Forma koju igraju je igrani stand-up, odnosno stand-up nadograđen glumačkim talentom i vještinama, kao u drugim predstavama Teatromana kao što su “5žena.com”, “Ja, tata” ili “Ja, deda” ili pak “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere”.
“Da bi predstava bila popularna, mora govoriti o temama koje su popularne i koje su stereotipi. Većina ljudi prepoznat će se u tim stereotipima. Ova predstava nije razbijanje stereotipa, nego njihovo muško potvrđivanje. Teme stereotipa su poznate; primjerice zašto žena više priča a muškarac je šutljiviji? Od davnih dana, kad su muškarci išli u lov, morali su šutjeti i komunicirati znakovima, a žene su brale plodove i mogle su razgovarati, čak i pjevati. To je jedan stereotip kojim se bavi predstava. Drugi je taj da je muškarcima, barem većini njih, seks tjelesno zadovoljstvo, da im je vrlo važan i stalno na pameti i da prije svega tako percipiraju žene. Kod žena je to obratno, njima seks nije stalno na pameti, a većina ih seks smatra emocionalnim zadovoljstvom”, rekao je producent predstave. Dodao je da je za sadržaj predstave koja govori o tome da se, navodno, muškarci ne peru baš tako često, da za sobom ostavljaju prljavi veš i slično, za sve te stereotipe, vrlo važno kojim će ih se primjerom ilustrirati. Odnosno, je li taj primjer duhovit ili nije. “Netko jedan vic može ispričati tako da umreš od smijeha, a kad ga netko drugi ispriča uopće nije smiješan. Razliku čine konkretne situacije iz života, primjeri iz svakodnevice”, naveo je Šušković Stipanović.
U predstavi “Muškarci.hr” razliku čini glumačka podjela, glumci su ključan dobitak, kaže producent koji je prije ove i “5žena.com” radio još jednu uspješnu predstavu u kojoj i igra, a koja se bavi muško-ženskim odnosima – “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere”.
“Takve predstave uspješne su zato što većina publike takve situacije proživljava svakodnevno, svatko doma ima barem jedan primjer komunikacije koju onda čuje na sceni. Dok se na probama bavimo predstavom, te situacije potvrđuju se primjerima iz života. Svaka proba počne nečijim osobnim iskustvom teme koju obrađujemo u predstavi. Mi se, naravno, ograđujemo i svaka sličnost s poznatim osobama iz naših života je slučajna”, šaljivo je rekao Šušković Stipanović. Ispričao je i kako je nastao tekst za predstavu “Muškarci.hr”.
“Dvije godine zapisivao sam, na komadiće papira, različite situacije i rečenice, a onda sam u jednom trenutku sve to skupio. S obzirom na to da pet godina igram predstavu ‘Muškarci su s Marsa, žene su s Venere’, da se predstava približava 200. izvedbi, ta mi je tematika bliska. Te teme provlače se kroz različite predstave koje smo radili. Ali zbog primjera kojima se situacije ilustriraju publika će se vraćati u kazalište i gledati predstavu više puta. Primjerice, ‘Možeš mi ovaj luster premjestiti na drugo mjesto, ali da ništa ne bušiš i da se ne vide žice?’, jedno je od pitanja iz predstave koje žena postavi muškarcu, oko koje smo osmislili situaciju na sceni”, naveo je producent. Šušković Stipanović objasnio je i zašto su muško-ženski odnosi uvijek intrigantni i izazivaju pozornost.
“Zato što okupiraju veliki dio našeg života, i to svakodnevno. Otuda je sve počelo. Mi vas gledamo izvana, vi nas možda iznutra, ali otuda je sve krenulo. Veže nas zajednički život, onda postanemo roditelji, a kad djeca odu onda smo opet supružnici. Cijeli život upućeni smo jedni na druge. Ruku na srce, mi bez vas ne možemo, ne bismo opstali bez vas. Možda ženama imponira da brinu o muškarcima, da im pomažu da opstanu kao vrsta. A muškarcima je problem voditi brigu o plaćanju računa, odlasku u trgovinu, pripremi hrane, pranju rublja, upotrebi perilice. Osim toga, mi kad smo bolesni, umiremo, proživljavamo posljednje dane života. Žena bez puno razmišljanja, bez racionalnog, brine o muškarcu. On kad to prepozna, još je bolesniji. A muškarac mora razmišljati o tome da pita ženu je li joj dobro, treba li joj što, želi li čaj ako je bolesna. Dakle, nema takvu urođenu brigu. Mi ne znamo što znači biti mama jer nismo nosili bebu devet mjeseci. Nismo zato lošiji roditelji, ali smo drugačiji. Mi smo racionalni, strogi i to imamo u predstavi, što je vrlo smiješno”, kazao je Šušković Stipanović i dodao da su muškarci poprilično nespretni u odgoju djece.
“I to su djeca kroz nekoliko generacija već shvatila pa s nama neće o mnogim stvarima ni razgovarati. Primjerice, žena kaže mužu da razgovara sa sinom kad je zreo za prva seksualna iskustva. ‘Ti si mu otac, razgovaraj s njim.’ I što otac napravi? Totalno je nespretan i pita ga ‘Sine, jel’ ti nešto već…?’ I ženi, naravno, odmah ‘padne roleta’ i onda ona mora preuzeti stvar u svoje ruke”.
Predstavu je režirao Mario Kovač i kaže da je u njoj najvažnije uravnotežiti četiri tipa muškarca, da ne dominiraju predatori ili alfa mužjaci koji su uvijek dominantni.
“Zato sam dramaturški sve pojednostavio pa se na sceni nalaze četiri frajera koji su se našli u kafiću. Najmlađi je konobar i pričaju o ženama, a one su, nakon sporta, najčešća tema muškog društva. Humor smo gradili na četirima perspektivama na slične situacije. Jedan od njih nije oženjen, nego je u vezi pa ima potrebu ‘škicnuti’ sa strane. Deset godina stariji od njega je u friškom braku koji još uvijek vrlo vezan uz suprugu i malu djecu. Njega svi gledaju kao papučara. Sljedeći muškarac je izrazito nezadovoljan, ali ništa ne poduzima, nego pušta kolotečini života da i dalje teče. Posljednji je, a ja ga zovem Al Bundy, oguglao, ironičan je i ciničan. Tako kroz različite dobi i karaktere pričamo našu stranu priče”, objasnio je Kovač.
Pokušali su izvući duhovitu esenciju iz svakodnevnih situacija, a ne ući u rat sa ženama, kazao je Kovač.
“Ti muško-ženski odnosi uvijek su zanimljivi jer je to zapravo vječni sukob dvaju svjetova. Uvijek otkrivamo nešto novo jedni o drugima. Hormoni nam neprestano rade, čak i kad si u dugoj vezi ili u braku, muškarac uvijek u sebi ima taj gen lovca. Mi to nismo htjeli skrivati. Htjeli smo pokazati drugačiji pristup nekim stvarima. Primjerice, pristup higijeni. Žena, to je jedna scena u predstavi, ocjenjuje koliko je neki odjevni predmet prljav prema vremenu nošenja. Ako si cijeli dan u čarapama, za ženu je logično da ih opereš. Muškarac se pita zašto kad nisu prljave. S takvim detaljima razvijali smo dramske situacije, ali slatke su te razlike”, rekao je Kovač.
On, za razliku od Šuškovića Stipanovića, kaže da je predstava zapravo poigravanje stereotipima. Muškarci u predstavi su, pojasnio je on, oni iz ženskih priča. Žene su, kao i muškarci, sklone generaliziranju, pa su na temelju toga napravili i predstavu.
“Naši muškarci nakon svega odaju počast ženama, ne kaže se uzalud da žena drži tri kuta kuće. Mi to potvrđujemo u predstavi. Želimo pokazati i jednu i drugu stranu muškarca i pokušati ih demistificirati. Ponekad nam žene daju previše kredita. Ključna epizoda u predstavi je trenutak u kojem muškarci pokazuju fantastičnu sposobnost koju žene još nisu razvile – sjedenje i razmišljanje ni o čemu. Mi smo uspjeli otvoriti kutiju u svome mozgu u kojoj se nalazi ništa. Onda kad žena pita ‘o čemu razmišljaš?’, a muškarac kaže ‘ni o čemu’, počinje pravi mali verbalni rat. ‘Kako možeš sjediti i ne razmišljati ni o čemu?’ ‘Eto tako, ljubavi, mogu.’ ‘Aha, ne želiš mi reći!’ ‘Ne, nije da ti ne želim reći’ i tako dalje. Kraj je poznat”, kazao je Kovač i zaključio da predstava obrađuje razlike između muškaraca i žena, ali s ciljem da ih objasni. Dobar dio materijala, uz Romanov tekst, glumci i redatelj ‘’iščupali’ su iz situacija u vlastitoj kući, ali su naglasili da se ne zna koja su čija iskustva da ih, otkrio je Kovač, kod kuće ne bi dočekale oklagije i papiri za razvod.

Tamara Borić