Press

Kazaliste.hr - Ana Fazekaš

Na pozornici Kazališta Vidra Roman Šušković-Stipanović (koji se predstavlja pravim imenom te kao diplomirani socijalni radnik, kazališni producent i ponosni muž gospođe Danijele) izvodi prilagođenu hrvatsku varijantu Dewandreova teksta. Znakovito je da je njegova uloga na programu navedena kao uloga voditelja, on se cijelo vrijeme obraća ad spectatores, tražeći od njih aktivno sudjelovanje. Opušten u nastupu i karizmatičan ubrzo postiže željeni efekt.

Tijekom izvedbe u pozadini se pojavljuju projekcije ključnih riječi, poput strpljivosti, pažnje, razumijevanja. Čini se da je jedna od temeljnih svetih zapovijedi sretne veze upravo stalni rad na međusobnom razumijevanju. Budući da se na Marsu i Veneri govori različitim jezicima neophodno je dekodirati jezik suprotnog spola i naučiti mu odgovarati na njegovom jeziku. Sva sreća da je još Gray stvorio mali frazeološki rječnik koji olakšava ovu interplanetarnu komunikaciju, a neke glavne formule možemo naučiti i iz predstave. Izvedba se uvelike oslanja na navedenu knjigu za samopomoć iz koje je proizašla – iz nje crpi ideje i primjere, ali i preuzima problematično visoku, u tom žanru neizbježnu, razinu generalizacije i simplifikacije problema. Komički efekt proizlazi iz opisa svakodnevnih situacija s kojima se prosječan gledatelj može poistovjetiti. Ljubavni, partnerski odnos koji se tematizira isključivo je odnos muškarca i žene, a ne valja ni previdjeti činjenicu da je govornik muškarac i njegov je govor naglašeno izrečen upravo iz vizure muškarca. Stereotipi kojima se poigrava svojstveni su patrijarhalnom sistemu i možemo zamisliti da se odnose na bračni par srednjeg staleža.

Muškarac je glas razuma, koncentriran na to da privređuje za svoju obitelj; on je racionalan, praktičan, ponosan. „Muškarcu je važno doći od točke A do točke B u što kraćem roku. Zašto? Da bi pobijedio! Koga? Nije važno!“. Žene su emocionalne, osjetljive, stalno se žale na količinu odgovornosti koju nose na poslu i kod kuće, previše telefoniraju i nikad nemaju ništa za obući.„Ženske su emocije poput valova koji se ponekad obrušavaju.“. Nije potrebno posebno naglašavati da je ovaj tip predstavljanja fiksnih rodnih uloga sam po sebi problematičan, a znanstveno utemeljenje takvih teza (jer ipak je sve krenulo od jednog doktora) u najmanju ruku dubiozno. No pretpostavka da postoji repertoar unaprijed zadanih, gotovo primordijalnih osobina koje određuju obrasce ponašanja muškaraca i žena nije nimalo revolucionarna ideja i čak se doima poprilično zastarjelom. I tema i primjeri čine se već mnogo puta viđenima, istrošenima u beskrajnom mnoštvu popularnih žanrova koji su se dosad s ovom problematikom već uhvatili ukoštac.

U kontekstu laganih populističkih produkcija ova je predstava korektno napravljena i zabavna. Onima koji žele saznati zašto su žene poput vrtova i klasičnih pećnica, a muškarci poput dupina i let-lampi ova će predstava pružiti simpatična objašnjenja.

Splićani uživali u predstavi ''Muškarci su s Marsa, žene s Venere''

Muškarci su s Marsa, žene su s Venere, predstava kazališta Teatroman kojom je završila polusezona KUL-a opravdala je očekivanja splitske publike. Dvorana HV u Lori je bila popunjena do posljednjeg mjesta, karte su rasprodane danima prije.
Izvođač Roman Šušković Stipanović, koji je ujedno i prilagodio Dewandreov tekst, od prvog do posljednjeg trenutka drži publiku duboko involviranu u radnju. Uz interakciju s gledateljima i karizmu koju posjeduje, opuštenost i salve smijeha su neizbježni. Naravno, gotovo svatko u vezi ili braku se može pronaći u niz nesporazuma neizbježnih u svakodnevnom odnosu. Pitanje je samo kako se postaviti prema tome. Odgovor je, naravno, s uvažavanjem razlika i poštivanjem potreba svojega partnera ili partnerice.

Na koncu, Šušković Stipanović zajedno s publikom ponovi pouke djela.

'' Žena treba razumijevanje i pažnju, naučili smo da se muškarci kad imaju problema povlače u svoje pećine, dajte im mira. Muškarci su kao delfini, trebaju im ribice,(potvrde) prije svega im trebaju povjerenje i priznanje. Muškarci su racionalni, žene su emocionalne. Budite strpljivi, otkrijte kako funkcionira vaša bolja polovica, to je vaša veza i o njoj morate brinuti. Imajte razumijevanje za potrebe svog partnera...'' Naravno, tu je i recept za bolji seksualni život. Uspoređujući ga s raznim vrstama jela, od složenca, fast fooda do gurmanskog obroka krije se i pouka kako je potrebno jesti različite vrste jela. Što raznovrsnija jela u svojoj kući, manja je potreba jesti iz tuđeg tanjura.

Istina, stereotipna je istoimena knjiga, pa time i kazališni uradak, ali nudi 80 minuta smijeha, pa čak i poduke. Pa, zar se svaki odnos zapravo ne zasniva na uvažavanju različitosti?

U pozadini se inače vrte ključne riječi poput razumijevanje, strpljivost, kontinuitet..., dok su na pozornici dva planeta. S Venere progovara glas Darije Knez Rukavine, s Marsa Borisa Svrtana. Redatelj je Boris Kovačević.

- Ja sam jako sretno oženjen, s Danijelom već 22 godine. Neki primjeri su iz mojega braka, ja sam tekst adaptirao i prilagodio našem mentalitetu.
Uvijek su velike stvari vrlo jednostavne, treba ulagati i uložiti puno energije, stvari se ne događaju same po sebi - kazao je neposredno nakon izvedbe u Lori Šušković Stipanović.

Imao je, kako je rekao, lijepu tremu uoči predstave, kao pred premijeru u Zagrebu.

- Ova predstava je prije svega zabava, a sve drugo moguće poučavanje je tek posljedica. Ovdje su ljudi došli prvi put i ne znaju što ih čeka, neki su čitali knjigu, neki nisu, ali znaju naslov knjige i očekuju da se nešto dogodi i zato sam imao veliki respekt. Napravio sam i probu uoči predstave, bilo mi je užasno stalo do ove izvedbe - otkrio je voditelj koji je ispraćen s dugim, dugim pljeskom.

Zbog enormnog interesa, Muškarci su s Marsa, žene s Venere se reprizira u ožujku.
Živana Šušak Živković

Info zona

Kao posljednja ovogodišnja predstava u sklopu projekta Kazalište u Lori u subotu je navečer, pred rasprodanim gledalištem, izvedena interaktivna monodrama kazališta Teatroman Muškarci su s Marsa, žene su s Venere redatelja Borisa Kovačevića, u izvedbi Romana Šušković-Stipanovića.

Publika je odmah na početku dobila dobru ideju o čemu se radi – predstava je započela s deset minuta zakašnjenja (zahvaljujući posjetiteljima koji nemaju naviku doći par minuta ranije od zakazanog termina pa gužva nastaje u trenutku kada izvedba već treba započeti), koje je odlično ukomponirano u samu radnju. Naime, komad započinje snimljenim dijalogom u kojem se muškarac živcira zbog kašnjenja na predstavu, za što krivi suprugu.

Jedini protagonist odmah je objasnio da se radi o predstavi u formi interaktivnog predavanja, nastaloj kako bi pomogao parovima da budu normalni zajedno. Budući da su muškarci i žene s različitih planeta, ugodan suživot teško je izvediv dok se različitosti naprosto ne prihvate, te dok se ne počne uživati u tim različitostima umjesto da one izazivaju frustraciju. To je osnovna poruka predstave.
Duhovitim i jednostavnim primjerima iz bračne svakodnevnice, u koje su utkane poruke za ugodniji suživot, Šušković-Stipanović sigurno je vodio publiku koja se već nakon nekoliko minuta opustila i prepustila iskusnom teatarskom terapeutu za parove. – Muškarci slažu informacije u red, žene u vrstu. Zato muškarac ne može početi novi posao dok ne završi prvi – poučio nas je Šušković-Stipanović i zaradio prvi u nizu aplauza.

Budući da je glumac htio vidjeti publiku da bi mogao lakše komunicirati s njom, gotovo je od samoga početka i publika bila osvijetljena, što je dodatno potaknulo interakciju. Muški i ženski pogled na određene situacije predstavio je snimljenim dijalozima i treperenjem u ritmu plavog i narančastog lampiona koji su predstavljali Mars i Veneru. Tako smo na humorističan način saznali kako se muškarci odnose prema problemima a kako žene, riješili enigmu značenja rečenice Nemam što za obući, te otkrili što muškarcu a što ženi treba da bi se osjećali voljenima.
Interaktivnost predstave nastavljena je uključivanjem dobrovoljaca iz publike – prvo su Goran i Marija, u stolicama boja odgovarajućih planeta, simulirali obrušavanje vala ženskog bijesa i četiri načina muških pokušaja zaustavljanja istog, a zatim je Nikolina pomogla glumcu da objasni na koji način izbjeći katastrofu. – Što je bezazleno na Veneri, može biti jako opasno na Marsu – poentirao je Šušković-Stipanović, istaknuvši da svi griješe jer partneru daju ono što bi sami htjeli primiti.

U finalu predstave ponudio je savjete za sekusalni život. – Urednim seksualnim životom održava se kontinuitet veze – istaknuo je. Predložio je unošenje elemenata iznenađenja te odmicanje od ustaljenih obrazaca investiranjem u noć u hotelu. – Vaša veza nema cijenu – rekao je. – To je dobra investicija.

Za kraj predstave, koja je trajala oko sat i pol vremena, s publikom je ponovio naučeno – poslušno su završavali rečenice i prošli najvažnije točke obrađene u monodrami. – Uživajte biti zajedno – zaključio je.

Nakon što su ga gledatelji ispratili dugim pljeskom, Šušković-Stipanović zahvalio je publici koja je odlično prihvatila i popratila program kazališnih predstava u Lori, najavivši reprizu izrazito traženih predstava – Muškarci su s Marsa, žene su s Venere vraćaju se 1. ožujka 2014., a u planu je i ponovna izvedba predstave Ja, tata.

Duhovito kazališno predavanje (o muško ženskim odnosima), Sanja Nikčević

Kada sam sa suprugom došla prošli tjedan u kazalište Vidra na predstavu Muškarci su Marsa, žene s Venere, suprug me pitao: a je li to premijera? Iako nismo poznavali ljude oko nas (a na premijerama sve poznajemo), pitao me to iz dva razloga. Prvi je da se u medijima nije pisalo o predstavi, a drugi da je vladala neka uzbuđena atmosfera, a gledalište je bilo prepuno. Nije bilo smanjivanja gledališta da se dobije veći broj izvedbi s manje publike, nije bilo organizirano dovedene školske djece. Bila je to odrasla publika različitog uzrasta, od mladolikih do onih sa sijedim glavama. Ako je službena premijera bila 6. 10. 2012. bez ikakve medijske pompe, onda ovakva 28 izvedba dokazuje da kazališne publike kod nas ima i da ona funkcionira na principu usmene predaje. Ova predstava očito na principu usmene pohvale, ali i iznenađenja. Kada je na kraju sva razgaljena publika izlazila iz dvorane, djevojka do mene je rekla prijateljici: Joj, kad je na početku rekao da je to predavanje - sva sam se uplašila, a ono, baš je bilo super!
Bilo je to doista predavanje i to o muško ženskim odnosima. Naime, Roman Šušković – Stipanović dolazi na praznu scenu (s dvije kugle koje vise – plava i crvena, tri stolice i dva simbola - muški i ženski - projecirana na zastoru u dnu scene) i predstavlja se kao on sam, čovjek koji je završio socijalni rad i radi kao kazališni producent. Budući da je probleme koje je imao sa suprugom Danijelom osvijestio čitajući knjigu Muškarci su Marsa, žene su s Venere želio je to pozitivno iskustvo podijeliti s nama. I o tome nam govori sat i pol kao voditelj, a primjere koje navodi ponekad ilustriraju glasovi muškarca (Boris Svrtan) i žene (Darija Knez).
Knjiga bračnog savjetnika Johna Graya iz 1992. koja je prva opisala razlike muškarca i žene ne samo na zanimljiv nego i točan način postala je hit - prodana je u više od 50 milijuna primjeraka i uvela sintagmu o različitom svemirskom porijeklu spolova u svakodnevni jezik! Gray je kasnije objavio još desetak knjiga na tu istu temu, držao predavanja po svijetu i postao slavan. Francuz Paul Dewandre (također bračni savjetnik!) je nakon prisustvovanja Greyevom predavanju shvatio da je to izvrsna forma za pristup ljudima (a i zarađivanje novca). Tako je na temelju knjige 2004. složio javno predavanje s kojim je nastupao po Francuskoj i frankofonim zemljama. Roman Šušković je uzeo Dewandreovu verziju i prilagodio je nama, odnosno sebi i svojoj Dijani!
U predavanju govori o osnovnim postavkama Grayeve teorije: kako različito doživljavamo svijet (muškarci su u činjenicama i najjednostavnijem rješavanju problema, žene u emocijama i potrebi da o problemima naširoko govore), kako obavljamo poslove (muškarci jedan po jedan fokusirano, žene nekoliko paralelno), izražavamo ljubav (žena treba svaki dan čuti od muškaraca da je voli, muškarac smatra činjenicu da je još tu najvećim izrazom ljubavi) ili doživljavamo seks, kako se nosimo sa stresom ili problemima (žena treba neprestano suosjećanje, pažnju i zagrljaj, a muškarac potpuno priznanje i povjerenje). Iako je i samo teorijsko definiranje tih razlika korisno, i knjiga a i predavanje idu dalje – svrha im je ponuditi rješenje, savjet, kako izbjeći stresne i krizne situacije. Ako muškarac ima problem povući će se u pećinu kao zmaj i tamo čamiti dok ne riješi problem, a što da radi žena? Zaviruje, ulazi u pećinu ili ne? Ako se na muškarca „iz čista mira“ obruši veliki val ženskog nezadovoljstva što da radi muškarac, bori se ili surfa?
Tu priču Roman Šušković-Stipanović, ugodna glasa i izgleda pristojnog muškarca u kojeg možete imati povjerenja, odlično prezentira! S mjerom, dobrim tempom, razložno, razumljivo i duhovito. Neprestano je svjestan publike s kojom s lakoćom komunicira, uključuje je u program, reagira na odjeke u publici (koji su za nas inače rijetkost), nasmijava, komentira, poentira. Odlično drži pažnju i zabavlja nas sat i pol.

Novi kazališni žanr

Onaj strah od predavanja (koje će trajati sati pol!) moje kazališne susjede nije bio bez osnova. Naime, predavanje se kod nas nikako ne povezuje s kazalištem, a još manje sa zabavom. To je javni nastup koji prenosi neke točne i nove informacije zainteresiranoj publici. Kod nas je obrazovanje besplatno ali je znanje nešto mudro i teško dostupno i mora ga se biti dostojan tako da se zasluži velikim umnim naporom. Kao rezultat toga predavanja kod nas smiju biti dosadna ili nerazumljiva (dapače, nekad se to smatra dokazom mudrosti i pameti predavača)! Duhovita ili zabavna predavanja su iznimke na fakultetu, a javna predavanja za koja bi se plaćale karte drže kod nas samo Amerikanci koji nam govore o biznisu ili smislu života. Jer kod njih je malo drugačije s predavanjima. Tamo se obrazovanje plaća na svim razinama pa je tako normalno da se za javno predavanje na bilo koju temu naplaćuju ulaznice. Ali se zato oni koji predaju (bilo na faksu, bilo na javnim predavanjima) trude biti zanimljivi i duhoviti, prenijeti znanje auditoriju na najlakši mogući način, na najzanimljiviji mogući način. Zato je uobičajeno da autori znanstvenih teorija (a naročito u humanističkim i društvenim znanostima) hodaju po Americi i iznose svoja predavanja u duhovitoj i pojednostavljenoj formi. Evropa to prezire i zbog toga što se netko smije znanosti i zbog toga što se znanost pojednostavlja. Amerika ne može shvatiti da ljudi žele slušati dosadnog i nerazumljivog predavača! Idealno je uvijek u sredini, ali rezultat američkog pristupa predavanjima je neka vrst komedije/predavanja gdje se na zabavan način iznose istine temeljene na znanstvenim dostignućima. To je hibridni žanr, križanac stand upa (komedije s nogu), predavanja i terapije koji je u Americi popularan, rade ga i znanstvenici i glumci, a može puniti brodvejske dvorane od nekoliko tisuća mjesta!
Kod nas postoje odlični komičari poznati po monokomedijama (Vukmirica, Matula, Konigsnecht, Kerekeš, Arijana Čulina) ali ova forma predavanja nije uobičajena u nas. Upravo zato Roman Šušković nije napravio klasičnu premijeru s kritičarima. Kako sam kaže, nije glumac a to nije klasična predstava. I nije, iako ju se uz sve spomenute žanrove kojima djelomično pripada može smjestiti u dokumentarni teatar koji je jedna od europskih trendova jer – govori o vlastitim iskustvima onoga na sceni koje prepoznajemo.

Važnost katarze

Ali upravo zato se to tako rado gleda. Prepoznavanje nam pomaže da osvijestimo svoju situaciju i naučimo kako je razriješiti. Gledalište je bilo puno parova i silno su se zabavljali, ali van su izašli ne samo nasmijani, nego i nekako zbliženi jer su shvatili da to što im partner radi nije zlonamjerna pakost ili nedostatak ljubavi nego jednostavno drugačijost spolova. Gledajući isječke (vlastitih) života na sceni duhovito prezentiranih tako da u nama izazivaju smijeh, mi se rješavamo nerazumijevanja svijeta i ljudi oko nas što nam je jedna od glavnih uzroka stresa. Zato je ovo kazališno predavanje zapravo jako važno. Iako na prvi pogled sve skupa izgleda neobavezno, malo smo se smijali sami sebi i, eto, malo smo se zabavili, zapravo nam pomaže da lakše živimo.

U eri suvremene umjetnosti koja nas stalno obasipa mračnim slikama i odurnim stvarima uporno, u ime kritike društva, razarajući sve vrijednosti do kojih nam je stalo (npr. da je nasilje jedini mogući način komunikacije među ljudima, da se svi brakovi temelje na nekoj laži i poruku, da su sve figure autoriteta pokvarene i sl…), jednostavno je odlično naći se u kazališnoj situaciji koja pokušava nešto do čega nam je stalo - afirmirati. Na primjer, bračnu vezu kao takvu! I još joj pomoći da se popravi i zacijeli kad krene pucati. Čak ako smo tu teoriju već nekad prije čitali i li čuli, njezino živo predstavljanje/ponavljanje nas opet podsjeća na moguća rješenja i potrebu rješavanja situacija, a ne razaranja istih. Nekako katarzično zvuči? Točno, zato što i jest!