Ja, deda

Autor teksta: Bjarni Haukur Thorsson

Producent: Roman Šušković-Stipanović

Redatelj:Boris Kovačević
Adaptacija teksta: Roman Šušković-Stipanović
Autor glazbe: Željen Klašterka
Autor fotografija i video snimki: Srđan Šarić
Autor fotografija i video snimki: Srđan Šarić
Obrada fotografija: Radovan Švob
Igra: Pero Juričić

Trajanje 80 min.

O predstavi

On je u najboljim godinama, vitalan, duhovit, zabavan, mudar, brižan, nostalgičan, sjetan. On je djed.
Urnebesno smiješna i dirljiva ispovijed muškarca u zrelim godinama.
Predstava Ja, Deda namijenjena je djedovima i bakama, nihovoj djeci i unucima.
Naziv predstave Ja, Deda asocira na popularnu predstavu Ja, Tata koja je 31.srpnja 2014. nakon 140 izvedbi spremljena u arhiv hrvatskog glumišta.
Što je isto ili slično, a što različito između te dvije kazališne poslastice?
Isti su autor teksta, redatelj i producent. Ista je kazališna forma: monodrama. Isto je i trajanje: 80 minuta. Isti je žanr: komedija. Ista je ambicioznost i predanost svih koji su sudjelovali u pripremi predstave. Isto je što se tematski predstave tiču izvođača do najintimnijih trenutaka njihovih života.
Različiti su glumci i različitih su generacija pa su i životne teme kojima se u predstavi bave , različite.
Suočiti se s godinama, biti suprug u četrdesetgodišnjem braku, biti otac i djed nije lako. Uočiti da više ne vidite bez naočala, da zaboravljate (zločesti bi rekli: senilite) je teško. Udati najmlađu kćer ljubimicu za momka koji, blago rečeno, nije po vašem ukusu, usput i platiti troškove vjenčanja, vrlo je teško. Napraviti neugodne preglede kod prijatelja urologa i krenuti u avanturu nabavke legalnih stimulansa koji će vam pomoći održati uspješan seksualni život, užasno je teško.
Ovo su samo neke od tema o kojima će progovoriti predstava Ja, Deda na svima razumljiv i zabavan način.
Tijekom cijele sezone u Vidri nikako ne propustite uživati u glumačkim vratolomijama beskrajno duhovitog Pere Juričića.

Press

Nakon monodrame Ja, tata (u kojoj u ulozi tate nastupa Rakan Rushaidat) koja je kod publike postigla veliki uspjeh, Umjetnička organizacija Teatroman posegnula je za još jednim književnim uratkom Bjarnija Haukura Thorssona, pa je tako Boris Kovačević na scenu odlučio postaviti tekst Ja, deda. Uloga ne–novopečena djeda pripala je Peri Juričiću, što i ne čudi jer Juričić ima golemo glumačko iskustvo i u više od četrdeset godina na sceni ostvario je mnogo sjajnih uloga. Ipak, kad su u pitanju monodrame, i to posebice one komičnog sadržaja, sve sigurne situacije nerijetko su nadomak tomu da izmaknu kontroli. No u ovom je slučaju jedino publika u najboljim godinama bila ta koja je izmaknula (samo) kontroli – od smijeha.

Glumac i prazna pozornica, priznajem, jedina su dva elementa koja zamišljam prilikom spomena monodrame. U tom pogledu, ni ova predstava nije razočarala. Jer upravo pozornica lišena gotovo svih scenskih rekvizita, osim ponekog taburea, pružila je sjajnom glumcu potpunu slobodu da gledateljima prenese sve ono što je u suradnji s autorskim timom oblikovao – toplu i veselu priču o jednom novom životnom doba i svemu što ono donosi. A to, zrelo doba, očekivano, ispunjeno je brojnim dogodovštinama s kojima se susreću (budući) djedovi. Priču o vremenu u kojem se sad nalazi, vrlo efektno započinje fotografijama iz djetinjstva i mladosti. Tako priča o svojoj supruzi, njihovom upoznavanju, ljubavi i svemu onome što je iz toga uslijedilo: djeci i neprekidnom poslu. Neka su od njegovih sjećanja upotpunjena pomalo zastarjelim komičnim doskočicama koja donekle umanjuju odličan dojam koji predstava ostavlja u cjelini, no srećom – one su dosta rijetke iako bi poneki gledatelj, poput mene, volio da ih je i manje. No, kako je predstava napravljena za širu publiku, tih se nekoliko izlizanih dosjetki može i prečuti.

Predstava dobiva na svojoj dinamičnosti i interakcijom s gledateljima: već na samom početku glumac odabire jednog od gledatelja kao svojeg šaptača kojeg potom, kroz predstavu, nerijetko opominje za nepažnju što, također, kod publike izaziva smijeh. No u predstavi, svojevoljno, sudjeluju i drugi gledatelji koji dobacuju samom gledatelju čime cijela predstava djeluje komunikativnije.
Ogoljena scena i udoban kostim u potpunosti su u funkciji glumčevih pomagala. Nakon mnoštva predstava u kojima su scenski rekviziti i pregomilani, čini se pravim osvježenjem posezanje za starim načinom glumačkog iskaza – gestama i mimikom.

Predstava Ja, deda zabavan je i opušten projekt koji će zadovoljiti očekivanja šire publike te je u osamdeset minuta iskreno nasmijati i omogućiti joj da zaboravi na stvarnost u koju će se vratiti ubrzo nakon izlaska iz kazališta. No dotad, zavaljena u udobne kazališne stolice, smijat će se životu, upravo onakvom kakav zaista jest – prepun iznenađenja.
Zvjezdana Balić / KAZALIŠTE .hr, 28. listopada 2014.

Monoforma i glumački identitet

Monologom umjetnik propituje sebe i svoju savjest, to je njegov razgovor s djelom i s recipijentom
. . .

Humor iz svakodnevnih problema

I monokomedija Ja, Deda, autora Bjarnija Haukura Thorssona, koju sam također vidio u kazalištu Vidra u produkciji Teatromana i odličnoj izvedbi glumca Pere Juričića, nudi smijeh kao izlaz iz problema u kojima se nalazi glavni lik.
Na humorističan način glavni lik svodi životne račune kako s djecom i ženom tako i s godinama; starenjem, senilnošću, seksualnom „nemoći“ održavanom stimulansima, dakle svime onim što donosi život na izmaku. Deda se tako racionalno suočava s četrdesetogodišnjim brakom, ženom koja misli da sve zna bolje od njega, s udajom najmlađe i najdraže kćeri za izabranika koji mu nije po volji jer je drukčijih nazora, shvaćanja života i ljudskih odnosa, s rođenjem unuka.
Komičnost i kompleksnost dobro osmišljene i napisane fabule i sam glumac Juričić aktualizirao je životno-ozbiljnim i komičnim detaljima, koji ne samo obogaćuju sadržaj komedije nego u samu izvedbu uključuju i publiku, koja u svemu tome prepoznaje svoje probleme. Sve je naoko u redu, a opet sve ne funkcionira.
S već prokušanim iskustvom u režiranju monoformi redatelj Boris Kovačević redateljski precizno gradi ne samo priču nego i u samu priču vješto ugrađuje detalje koji pridonose cjelini predstave, što publika na pravi način prepoznaje i izvrsno prima.
Andrija Tunjić / VIJENAC 545